Srednja škola "Jure Kaštelan" Omiš

O Juri Kaštelanu:

18. prosinca 1919. godine rodio se u Zakučcu pokraj Omiša Jure Kaštelan. Rodio se u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj Kneževini, u vremenu kada su u književnosti, osobito u pjesništvu, vijali vjetrovi moderniteta. I upravo će te dvije odrednice - prostor i vrijeme, i sve ono što one sa sobom i u sebi nose - biti uzori, izvorišta i konstante Kaštelanove poezije. Radost i patnja stvaranja.

"More, rijeka Cetina i Mosor planina određuje geografsku strukturu Poljica. To je kraj iznimne prirodne ljepote i bogate prošlosti, drevna Poljička Republika - jedinstvena po svome unutarnjem demokratskom uređenju. (…) Gole litice, visoke urvine i gudure, spilje i vrtače, sunčani svijetli visovi i vidikovci, čuvaju neprekinutu i dičnu legendu Poljica. Legendu borbe protiv tuđina i osvajača. Legenda Mile Gojsalića i Titovih partizana. (…) 

Stanovnici Poljica su Hrvati i svoj jezik oduvijek zovu: hrvatski. Staro pučko pismo je poljička bosančica, a glagoljicu gaje narodni popovi glagoljaši, koji stoljeća "glagoljaju hrvatsku misu". Priko, na ušću Cetine, sa starohrvatskom crkvom sv. Petra i glagoljaškim sjemeništem, ostalo je kroz stoljeća rasadište pismenosti i narodnoga duha (…)" (J. Kaštelan, Predgovor, Poljički zbornik, 1968.)

Tradicija "rasadišta pismenosti i narodnoga duha", autentičnost i spontanost narodne lirske pjesme i epski objektivizam npr. Kačićeve pučke pjesmarice naći će svoje mjesto u modernoj i suvremenoj poeziji 20. st. kojoj je Jure Kaštelan autentični predstavnik. Život i sva ona životnost, njezina složenost i jednostavnost što ih život sobom nosi i vezuje uz sebe, postaju trajni izazov pjesnika Kaštelana. Stvarnost koja postaje jezik, i jezik koji postaje stvarnost (činjenica i istina), očaravaju Kaštelana i on se upušta u pustolovinu pisanja stihova koja mu postaje nužnost, kao disanje i kucanje srca. Kaštelan, čovjek, pjesnik i znanstvenik, vjeruje u poeziju:

Tako Kaštelanova poezija nosi korijene narodnoga iskustva, ona je odraz "ljudske situacije", krvavi krik svoga vremena, ali i samospoznaja čovjeka i pjesnika. Ta poezija je individualna i kolektivna i na najbolji mogući način pokazuje da poezija, i kada je najintimnija, nije privatna. Kaštelan će jednom reći: Morao bih govoriti o sebi. (Autokritika). I govorit će, a istovremeno će biti uronjen, svojim djelom i svojim životom, u "krvavu" društvenu zbilju i kataklizmu svoga i prošloga vremena, svoga naroda i svijeta, i ostati  Tvrđava koja se ne predaje/ tvrđava s jedinom zastavom srca. Jure Kaštelan pisao je i drame, prevodio, pisao znanstvene monografije, eseje, studije i članke, s Bonaventurom Dudom uredio kapitalno izdanje Biblije na suvremenom hrvatskom književnom jeziku, ali je u svemu, i prije svega Pjesnik.

Izabrane pjesme Jure Kaštelana:

Ako sam val

Ako sam val u ovom moru Što se nikad ne umara Zar sam živio zaludu Kada i oblak oluju stvara? Delija nisam, stid me, samac I sjeta moje korake prati Sve imaš zemljo i vrtove i gradove, A ovu nježnost ko će ti još dati?

 

 

 

 

Uspavanka

Malo kamena i puno snova, Bez kruha možda, bez ljubavi nikada Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa Sablju gusara, hajdučiju i šiju Koju zasjeda ne savija Ove noge zelenim sagom sna Ove ruke nevične za tjelesna milovanja Piratski greben iz zvjezdana dna Pozna prkosna zapljuskivanja Zaplovi među ribe, među koralje Perajo mojih tmina Neka nas struje i zvučne strelice nose U svjetlosne zdence dubina Neka poplave vode iz svih izvora Iz svih vrutaka i vrela Neka provale neka šiknu i neka prskaju Jednakosti plavetnila Zipko ovih njihanja Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega Isto talasanje kolijevke i snivanja Koliko sunaca i sva su unutarnja I svako sunce sliku srca ima U mrtvom moru sve je mrtvo I sve je prozirna tišina A san je sidro koje veže Uz zemlju kamena i miris ružmarina.

 

 

 

 

San u kamenu

Samo sunce, sunce, sunce i galebovi svrate u letu u tvoj san na kamenoj kosi Mosora.          O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi, samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza, dah i disanje trava u vrtačama. Bure i kiše           pjevaju ti uspavanku bure i kiše.          Samo sunce, sunce, sunce i galebovi svrate u letu u tvoj san na kamenoj kosi Mosora.

 

Pjesma sutrašnjemu


Samo tebi, nerođeni, ove riječi. Samo tebi.
Ova zastava između dva boja krvava.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Pristižem strujama bistrim i brzacima rijeka.
Snovima, gledaj, sloboda kormilari.

O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.

Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.